Obnova pamćenja 699 din.



dostava
za Srbiju 180 din.
za inostranstvo 1100 din.

Obnova pamćenja
Twitter
Pintrest
Linkedin
Google+
Facebook
Autor:
Kategorija: Istorija
Format: 14x20 cm
Broj strana: 208
Jezik srpski
Pismo: ćirilica
Povez: tvrd
Godina izdanja: 2012.
ISBN: 9788651506997
Izdavač: Prometej

O knjizi

„Svjedočenje o svjedocima”, kako autor vidi ovaj svoj zapis, nastalo je na ideji autora da humanizam mora da se suprotstavi zločinu, da u prolaznosti ljudskog života uvijek bivaju i trenuci koji imaju neprolaznu i dragocjenu vrijednost, zato što mogu da, u teško prozirnom mraku budućnosti i zbunjujućem haosu sadašnjosti, svijetle kao svjetlo u daljini koje zbunjenom umu i uzburkanim emocijama, mogu biti orijentir i tračak nade. Takvi trenuci, nada se autor, možda mogu otopiti led bezdušnosti, apatije, egoizma i obezljuđene banalne svakodnevnice. Ako se ne zapišu i nekako ne sačuvaju, takvi događaji i njihove vrednosti mogu da se pogube, kao dragulji koji su ispali iz prodrtog džepa. Čitalac će saznati da je ovaj zapis višeslojan i znakovit na više načina. U početku izgleda da je riječ o hronici nekoliko porodica i skicama životopisa nekoliko ličnosti, nastavlja se kao siže antičke ili hamletovske tragedije u kojoj akteri ne pripovjedaju, nego žive svoj moralni kredo bez obzira na žrtve i dileme od kojih niko ne pobježe. Teatar apsurda je, kada vrhunski obavještajac, koji ne zazirući od opasnosti izbjegava ustaške zamke i sve opasnosti, a onda na sigurnom, na slobodnoj teritoriji biva umlaćen od nekakvog pilićara, zgažen u blato kao crv i ostavljen bez groba, a da mu ni pamet, ni vrhunski moralni principi ni nedostižna superiornost nad tim ljudskim jadom, ubicom, ništa ne pomažu. Htio–ne htio, pričajući o dječacima „i ponekoj djevojčici”, pobijenim bagremovim kocem, autor otvara pitanje o ljudskoj vrsti kao projektu evolucije ili ostvarenju božjeg nauma, kako se kome svidi. Mogu li ljudi biti takvi prema djeci, ako su ljudi? Ili zločinci nisu ljudi, ili djeca nisu djeca, nego djeca Srbi? Ako zločinci možda misle da zločin mogu sakriti od drugih, kako da ga sakriju pred sobom, čime da ga zatrpaju? A možda ne moraju da ga kriju ni od sebe ni od drugih? U Jasenovcu i Gradišci nisu krili, ostavljali su djecu da umiru danima, da im, kako priča jedna od tadašnjih djevojčica, danima žive samo oči. „Oči zadnje umiru”. U daljem čitanju, tragedija pojedinaca se prepliće sa tragedijom naroda, jedna prelazi u drugu, a povezane u vremenski okvir daju istoriju stradanja srpskog naroda, vertikalu zločina do zatiranja i iskorjenjivanja Srba do 1995. godine. Horizontala zločina je u prostoru: Kuzmin i Sremski manastiri, Šeovica i Goleši, Veljun i Prkos, Jadovno, Motike, bezdane ličke jame, Prebilovci… To je opomena onima koji danas u Srbiji vide Srbe samo u granicama Srbije, a ne na cijelom srpskom etničkom prostoru, dok se nove biskupije onih koji su „pokrštavali” i davali indulgenciju, osnivaju na svojoj nekadašnjoj periferiji, u Sisku i Sremskoj Mitrovici. Ovdje se nameće pitanje da li je nas Srba manje samo zato što je više umrlih nego rođenih, ili i zato što neznamo ko smo, šta smo, otkud i kuda idemo, zato što smo sve manje Srbi u osećanju identiteta kakav imaju drugi evropski narodi. Neki kažu da je to zato što smo siromašni. Autor ove knjige tome ne vjeruje, jer inače knjigu ne bi ni pisao. Siromah je samo onaj ko je siromah „u glavu”, a najporobljeniji rob je onaj koji ne zna da je rob, u čemu autor vidi smisao da se uopšte lati pisanja, a kad je već počeo, vidio je sebe kao običnog hroničara, pisaljku kolektivnog i ličnog pamćenja. Ipak, kada čitate opis nalaženja mrtve djece u šumi, izgledaće vam da to svjedoči autor lično, i ne samo to, izgledaće čitaocu da se on sam nalazi na toj sceni, da vidi boje, čuje zvukove, vidi male mrtve ptičice, koje je oborio ledeni mraz, studen koja nije od ovog svijeta. Ona je od nečastivog, ruganje svakoj ideji dobra, ljudskosti… Izgleda, to jeste neporeciv umjetnički domet, sigurno je dokaz senzibiliteta stečenog u ratnom iskustvu, a Stojan Prodanović je bio u ratu, svašta vidio i svašta doživio. Klišei, arhetipovi i mitologija malo se mijenjaju, jer se i ljudska priroda malo mijenja, kao što se vidi u antičkim, ili Šekspirovim dramama i opisima Dostojevskog. Imaginacija u njima je vječna zato što je ponekad stvarna koliko i stvarnost, o čemu svjedoči i ovaj zapis. Srem, o Teodorovoj suboti 2012. god. General-potpukovnik Mile Novaković, profesionalni oficir u penziji POVODOM KNjIGE STOJANA PRODANOVIĆA OBNOVA PAMĆENjA IZ CIKLUSA „KRAJIŠKI OFICIRSKI KRUG” Autor knjige „Obnova pamćenja” iz njegovog ciklusa „Krajiški oficirski krug” svjestan je razmjera i posljedica stradanja srpskog naroda tokom Drugog svjetskoga rata i ponovljenog genocida u obrambenom ratu u periodu 1991–1995. godine, zvaničnog građanskog rata. Događaji i okolnosti u njima najviše su se svalili na običnog čovjeka kome je učinjena nesaglediva nepravda koja vodi prema njegovom konačnom istrebeljenju sa historijskih etničkih prostora u Hrvatskoj. Etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj ostalo je „nezapaženo”, prećutano od međunarnodne zajednice da bi se na taj način ipso facto legaliziralo i njegovo „pravno stanje”. Kroz istinsko kazivanje autorovih autentičnih svjedoka on na taj način kategorički osporava pravo na zaborav počevši od njegovih sunarodnjaka pa do međunarodnih faktora. On imperativno poriče pravo zaborava onih kojih više nema među nama, kao i onima koji su još na životu da ga zaborave. To je sine qua non našeg opstanka u sadašnjosti i u budućnosti; njegovi svjedoci su autentični, istinoljubivi koji slobodno analiziraju sadašnje i buduće događaje, njihove uzroke i posljedice. Istinu koju iznose predali su u amanet sadašnjim i budućim generacijama. Činjenice i podatke koje iznose su šokantne, dramatične i bolne. Uvjereni smo da će čitaoci sa punom pažnjom pročitati integralni tekst ove knjige kojoj nije potrebna posredna interpretacija. Jednostavno, istina je prećutana u brojnim slučajevima stradanja srpskog naroda. Posebno su teški, mučni i nedopustivi slučajevi sa ubijenom djecom iz sremskih sela u šumi na obali Save. Bio je to krajnje bestijalan ustaški zločin. Posebno izdvajamo i ističemo kao težak slučaj akciju spasavanja 12.000 djece iz ustaških logora kojima je rukovodila Dijana Budisavljević (djevojačko prezime Obekser) rođena u Insbruku 1891, Njemica austrijskog porijekla, predvodila je grupu saradnika. Ona je bila supruga pozantog hirurga u Zagrebu prof. dr Julija Budisavljevića. Preminula je u Insbruku 1978. godine, potpuno zaboravljena od svih. Vodila je svoj dnevnik od 23. oktobra 1941. godine do 13. augusta 1945. godine. To je bila jedna od najvećih, po broju spasenih, i ujedno najbrojnija humanitarna akcija vezana za koncentracione logore u Drugom svjetskom ratu. Stojan Prodanović je, kao autor knjige, uspješno vodio razgovore sa pomenutim svjedocima, pri čemu je podjednako pokazao da je izvrsni poznavalac sredina u kojima se kretao kao oficir Jugoslavenske Narodne Armije i Srpske Vojske Krajine, bivše Republike Srpske Krajine. Pokazao je istančan osjećaj za patnje i probleme kroz koje su prošli njegovi svjedoci. Na taj način, on je obavio jedan izuzetno humani, moralni i patriotski zadatak. Uvjereni smo da će čtaoci u tekstu ove knjige naći brojne podatke koje do sada nisu sreli. Iskreno je preporučujemo svim Srbima iz Hrvatske da je pročitaju. I ne samo njima. Jerusalim, 28. februara 2012. Jovica Prodanović, karijerni diplomata u penziji Aktivni publicista i slikar POVODOM KNjIGE OBNOVA PAMĆENjA IZ CIKLUSA „KRAJIŠKI OFICIRSKI KRUG” Kada sam kao autor knjige Obnova pamćenja iz ciklusa „Krajiški oficirski krug”, dana 29. februara 2012. godine, u izdavačkoj kući Prometej u Novom Sadu, pozavršavao razgovore oko knjige, na pitanje, rekao sam: „Drago mi je da je sve dogovoreno i ugovoreno oko izdanja knjige. Ali, primjetio sam, da se negdje zagubilo ono ozarenje i ljudska sreća koja zna da prispije, po obavljenom poslu. Zagubila se ona vrsta osjećanja koje osvoji čovjeka, recimo težaka, kada s jeseni, na škrtoj njivi, privede oranje kraju, iako ne zna da li će roda, naredne godine, na njoj, uopšte biti ili neće. On tada, jednostavno je sretan. Sretan zbog završenog posla, toga dana.” A onda, pojasnio sam: „Ovo što sam uradio, uradio sam. Tražio sam i našao odgovor, šta se to sa mnom zbi i zašto je izostalo očekivano oduševljenje? Zašto je to tako? Vidite, doživio sam završetak knjige nikako drugačije, nego kao odsjaj tananog snopa svjetlosti što se, uz napor, probija kroz tešku i trulu mrklinu koja se, predugo trajući, održava nad narodom kome pripadam. Zbog toga je, u meni, ostao neveliki prostor koji onemogućava da se, u ovom povodu, razigraju one prijatne i nevine radosti kojima čovjek, po prirodi, vječito teži. To je zato, mišljenja sam, što je dramatika tragedije i apsurda, oslonjena na punu istinu. ?udi koje pomenuh, živjeli su, ili i danas žive među nama. To su istinski ljudi, postojeće ličnosti. Izmišljenih imena nema. Niti događaja. Ni jednog, jedinog.” Autor

699 din.

Nazad